1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Štampa na nemačkom o NATO-operaciji protiv Jugoslavije

Ivan Đerković preveo i priredio
25. mart 2024.

Veliki broj medija na nemačkom jeziku objavljuje članke povodom 25. godišnjice od početka NATO-intervencije protiv SR Jugoslavije. Izdvojili smo delove iz četiri takva teksta.

https://p.dw.com/p/4e6nM
U vreme NATO operacije protiv Jugoslavije ministar spoljnih poslova Nemaöke bio je J. Fišer (Zeleni), a kancelar G. Šreder (SPD) (snimak 2003)
U vreme NATO operacije protiv Jugoslavije ministar spoljnih poslova Nemaöke bio je J. Fišer (Zeleni), a kancelar G. Šreder (SPD) (snimak 2003)Foto: Campbell/dpa/picture alliance

„Uveče 24. marta 1999. godine kancelar Gerhard Šreder je nemačkim televizijskim gledaocima s ozbiljnim izrazom lica saopštio da je NATO započeo vazdušne udarena vojne ciljeve u Jugoslaviji. 'Na ovaj način, Alijansa želi da spreči dalja ozbiljna i sistematska kršenja ljudskih prava i spreči humanitarnu katastrofu na Kosovu', rekao je. Po prvi put od završetka Drugog svetskog rata, nemački vojnici su poslati u ratnu misiju. Bila je to prekretnica", ocenjuje istoričarka Mari-Žanin Čalić u autorskom članku za list „Tagesšpigel".

Ona podseća da sukob između Srba iAlbanaca oko statusa Kosova „traje već više decenija", a da je „ponovo postao akutan raspadom Jugoslavije 1991.". Albanska većina proglasila je pokrajinu za nezavisnu državu, a Beograd polaže istorijske i međunarodne pretenzije na tu teritoriju, navodi se i dodaje: „Kosovo, koje je deo teritorije Srbije od 1913. Beograd smatra 'kolevkom srpskog naroda'."

Cilj: sprečiti „drugu Bosnu"

„Srce jednako boli i albansku i srpsku majku“

„Albanska gerila, Oslobodilačka vojska Kosova, pojavljuje se od 1997. Ona je pokušala da nezavisnost Kosova iznudi terorističkim napadima. Srpske policijske i vojne snage počele su da odgovaraju sve brutalnije, a izveštaji o proterivanju i masakrima uzburkali su javnost", piše Čalić.

„Zapad je odlučio da deluje brzo kako bi sprečio, kako su govorili, 'drugu Bosnu'", ukazuje istoričarka, navodeći da je „u Srebrenici 1995. srpska vojska za samo nekoliko dana i pred očima mirovnih snaga UN ubila više od 8.300 Bošnjaka".

Savet bezbednosti UN je 23. septembra 1998. doneo Rezoluciju 1199 kojom se poziva na hitan prekid vatre i povlačenje srpske vojske i specijalne policije iz zaraćene pokrajine, podseća se u članku. „Iako rezolucija nije sadržala nikakvu pretnju nasilnim sredstvima, ona je poslužila NATO kao opravdanje za intervenciju po međunarodnom pravu. Kada su propali poslednji pokušaji posredovanja u francuskom zamku Rambujeu početkom 1999. Alijansa je smatrala da je postalo legitimno zapretiti vazdušnim ratom."

Možda suprotno međunarodnom pravu?

„Beograd treba naterati da prihvati kosovsku samoupravu, koju obezbeđuju međunarodne trupe, smatralo se. Beograd je, međutim, smatrao neprihvatljivim stacioniranje stranih vojnika na svojoj teritoriji", piše istoričarka.

Za to vreme, „nemačka javnost je bila podeljena po pitanju vojnog angažovanja. Posle iskustava Hitlerove vladavine, za mnoge je rat bio tabu kao sredstvo međunarodne politike. Pored toga, Osnovni zakon (nemački ustav, prim.red.) zabranjuje operacije Bundesvera van teritorija NATO. Dozvoljene su samo misije koje su odobrile UN i Bundestag, zbog čega bi intervencija možda prekršila međunarodno pravo, mislilo se."

„Ali, s obzirom na ozbiljna kršenja ljudskih prava na Kosovu, mišljenja su se promenila", navodi Čalić. „Lekcija naučena iz dva svetska rata – 'Nikad više rat' – više ne bi trebalo da važi bez ograničenja. Sada je rečeno: 'Nikad više Aušvic'. Drugim rečima, ako je potrebno, nasilje neke države nad civilima mora se sprečiti, pa i vojnim sredstvima."

Raseljeno ili izbeglo 800.000 ljudi

Bundestag je 16. decembra 1998. velikom većinom glasao za učešće u operaciji NATO na Kosovu, podseća se u članku. „Sumnje su bile umirene predviđanjima da će rat biti završen najkasnije za tri dana. Na kraju je NATO 78 dana bombardovao vojne objekte, infrastrukturu i industrijske objekte u Srbiji i na Kosovu."

„I umesto da primora Srbe da odustanu, vazdušni rat je podstakao njihovu destruktivnost. Do 800.000 ljudi je moralo da pobegne ili je raseljeno u roku od nekoliko dana. Nazirala se humanitarna katastrofa za koju se niko nije pripremio", navodi Čalić, dodajući ujedno da se „kasnije ispostavilo kao obmana da je postojao tzv. 'plan potkovica' jugoslovenske vojske da 'etnički očisti' Kosovo, kako su to zapadne vlade i vojni zvaničnici tada tvrdili".

Kosovski Albanci beže iz Kukeša ka Albaniji, 2.aprila 1999.
Kosovski Albanci beže iz Kukeša ka Albaniji, 2.aprila 1999.Foto: picture-alliance/dpa/A. Niedringhaus

„Tek kada je Alijansi ponestalo ciljeva koje može da bombarduje, došlo je do kompromisa. Uz posredovanje Nemačke", kako piše autorka, „države su se 10. juna 1999. složile s Rezolucijom UN 1244. A da bi se zaobišao ruski veto, rezolucija je bila kontradiktorna: Albancima je s jedne strane obećana samouprava, dok je s druge Saveznoj Republici Jugoslaviji i Srbiji garantovan teritorijalni integritet."

Nezavisnost Kosova ne priznaje kompletna EU

„Da bi se dobilo na vremenu za pregovore o konačnom statusu, Kosovo je stavljeno pod međunarodnu upravu i tamo su raspoređene mirovne snage predvođene NATO. Konačno, zemlja je 2008. jednostrano proglasila nezavisnost. Pored Srbije, Rusije i drugih zemalja, pet zemalja-članica EU to još nije priznalo."

„Uprkos brojnim naporima EU i SAD da normalizuju odnose Srbije i Kosova, kosovski sukob ostaje nerešen do danas. Do nereda dolazi stalno, poslednji put u aprilu 2023. kada je povređeno na desetine demonstranata i vojnika Kfora", navodi Mari-Žanin Čalić za „Tagesšpigel" i zaključuje: „Intervencija NATO je bila u stanju da okonča vojno nasilje, ali nije bila u stanju da uspostavi stabilan mir."

„Lažan, ali uverljiv argument za grotesknu priču"

List „Tagesšpigel" donosi i komentar svog novinara Kristofera Cidlera koji piše: „Rane iz prošlosti nisu zarasle. Srbija nastavlja da vidi Kosovo kao otcepljenu republiku. Čak ga ni sve države EU ne priznaju. Cilj pomirenja pod kišobranom Evropske unije još jednom se od jeseni udaljio. Beograd i Priština optužuju jedno drugo za ponovno rasplamsavanje zamrznutog konflikta – paravojnim napadima na teritoriju Kosova i sistematskom diskriminacijom srpske manjine koja tamo živi. A Rusija u pozadini raspiruje vatru", piše nemački novinar.

On navodi da je „Zapadni pristup u Nemačkoj bio veoma kontroverzan, posebno zato što je to bila prva borbena misija Bundesvera. Ministar spoljnih poslova iz redova Zelenih Joška Fišer za to je dobio kesu sa farbom na glavi", podseća se.

„Iako se na NATO-intervenciju u retrospektivi generalno gleda kao na ispravnu stvar, nepoželjan sporedni efekat i dalje postoji: rat na Kosovu nudi lažan, ali ipak uverljiv argument za grotesknu priču Vladimira Putina da Ruse u Ukrajini treba zaštititi od nacističkog režima u Kijevu", navodi autor komentara.

Era misija u inostranstvu

Bundesver je 1999. „postao punoletan", piše „Tagesšpigel" – „avionima 'Tornado' i učešćem u Kosovskim zaštitnim snagama, koje su i danas aktivne. Vojska koja je bila visoko opremljena, ali koja tokom Hladnog rata nikada nije upotrebljena, postala je sila koja deluje van teritorije Alijanse. Misiji na Kosovu, najpre se pridružila ona u Avganistanu, a kasnije i u Siriji, Iraku i Maliju", navodi autor, ali i ukazuje da je „nemačka vojska ipak nastavila da se smanjuje".

„Društvo nije prihvatilo kao normalno to da je upotreba vojne sile krajnje sredstvo politike. Dogodilo se upravo suprotno: od dve suprostavljene države u vreme sukoba Istok-Zapad, kada su život svakodnevno remetili borbeni avioni koji probijaju zvučni zid, nastala je ujedinjena Nemačka, koja je zadovoljstvom prevazišla onaj navodni 'Kraj istorije'", piše autor.

Pritom, kako navodi „u 'dividende mira' nije spadalo samo smanjenje budžeta za odbranu. Ratovi su postali geografski udaljeni, pri čemu je onaj na Kosovu, na evropskom tlu, još bio i najbliži. Čak ni izbeglice iz regiona u kojima je Bundesver pokušavao da uspostavi mir, nisu nužno izazivale direktnu pogođenost. I što je duže trajala era misija u inostranstvu, tim više je važilo: daleko od očiju, daleko od srca!"

Bundesver i nemačko društvo

Pritom, kako smatra novinar „Velta", „to kako sami sebe doživljavaju vojnici i kako ih doživljavaju u njihovoj zemlji radikalno se i sve više razlikovalo tokom ovih 25 godina. Činjenica da se Nemačka brani i na Hindukušu, kako je to rekao bivši ministar odbrane Peter Štruk, nikada nije bila opšteprihvaćena i često se samo podrugljivo citirala. Vojnici su slavili njegovog naslednika Karla-Teodora cu Gutenberga kada je otvoreno govorio o 'ratu'. Ali to je izazvalo iritacije kod kuće."

„Otuđenje se nastavilo čak i kada je aneksija Krima 2014. polako vratila u fokus savezništvo i nacionalnu odbranu", ukazuje komentator nemačkog lista i navodi da „čak i sada, dve godine nakon napada na Ukrajinu, u Bundesveru, već samo zbog obuke koju su držali ukrajinskim kolegama, postoji drugačija svest o novoj situaciji, nego u delovima stanovništva".

„Uprkos tome, Bundesveru predstoje velike reforme koje bi trebalo ponovo da ga usklade sa zahtevima odbrane. Društvu, međutim, predstoji mnogo duži put kako bi Nemačka kao celina mogla da postane 'otporna', 'sposobna za odbranu' ili čak 'spremna za rat'. Jedno je, međutim, sigurno", zaključuje za „Tagesšpigel" novinar Kristofer Cidler: „Politička debata o tome će verovatno biti i glasnija i emotivnija od one o ratu na Kosovu pre 25 godina".

U prvom talasu i nemački avioni

„Ciljevi 'Operacije Saveznička sila' su bili jasno vojni", navodi list „Velt" u članku koji potpisuje njihov novinar Johan Althaus. „U prva dva talasa te srede uveče napadnuti su položaji PVO, sistemi veze i komandni položaji Vojske Jugoslavije. Prvobitno su korišćene krstareće rakete 'Tomahavk', koje su ispaljene sa brodova i podmornica u Jadranu, kao i oko 200 aviona", navodi se u članku uz podsećanje da su, uz španske, holandske i američke avione, „u prvom talasu bila i četiri aviona nemačkog vazduhoplovstva tipa 'Tornado', specijalizovana za uništavanje neprijateljskih radara".

Autor pritom navodi da su „avioni NATO bili praktično neranjivi za Srbe", a da su „dva obaranja koja su se dogodila, među njima i obaranje stelt-bombardera F-117, izvršena slučajno i uz izuzetan napor".

B-2 je debitovao 24.marta 1999. (slika sa treninga 1998)
B-2 je debitovao 24.marta 1999. (slika sa treninga 1998)Foto: Usaf/Getty Images

Podrška u Bundestagu

Podseća se da je odluka tadašnje nemačke vlade o učešću u NATO-intervenciji potvrđena u Bundestagu, kao i da su za nju glasali ne samo poslanici vladajućih Socijaldemokrata (SPD) i Zelenih, već i poslanici opozicionih Demohrišćana (CDU/CSU) i Liberala (FDP). Što se tiče nemačke javnosti, reakcije su se, kako opisuje novinar, kretale „od skeptičnih, do negativnih".

U članku se citira i tadašnja ocena Herberta Krempa, dugogodišnjeg glavnog i odgovornog urednik „Velta", koji je upozoravao: „Savremeni ratovi su medijski ratovi. Koliko dugo zapadna javnost može da izdrži prizor napada? Možda kraće od Srba?"

Američki marinci tovare kasetne bombe u bombarder na nosaču USS Kearsarge kod albanske obale, 7, marta 1999.
Američki marinci tovare kasetne bombe u bombarder na nosaču USS Kearsarge kod albanske obale, 7, marta 1999. Foto: Mike Nelson/dpa/picture alliance

„Rat se ne odvija u bajkovitoj zemlji morala"

„Velt" je preneo i delove i iz autorskog članka koji je u to vreme u tom listu objavila publicistkinja Kora Štefan. Ona je u njemu, kako se navodi, „kritikovala činjenicu da je levičarska, odnosno crveno-zelena savezna vlada, naredila nemačkim vojnicima da po prvi put od 1945. krenu u borbu".

„Više niko nikoga ne šalje u rat bez nagoveštaja moralnog legitimiteta, i to je dobro", ocenila je Štefan. „Ali, isto tako bi bilo neodgovorno prevideti da postoji problem u moralnoj argumentaciji – jer, moral je nedeljiv. Šta onda sprečava Nemce da uskoro umarširaju u Kinu? Nedostatak izgleda za uspeh? Onda to morate tako i da kažete."

Štefan je, kako se navodi, političare ujedno podsetila na još jednu važnu stvar: „Rat se ne odvija u bajkovitoj zemlji morala, već u stvarnom životu. Krvlju, znojem i suzama."

Grdelička klisura, 12.04.1999.
Grdelička klisura, 12.04.1999.Foto: picture-alliance/dpa

U članku se ocenjuje i da je „iznenađujuća visoka bila preciznost NATO-napada, slično kao i u Zalivskom ratu 1991. Međutim", dodaje se, „bilo je i loših grešaka: 12. aprila NATO je u vazdušnom napadu na železnički most u Grdelici pogodio putnički voz i ubio 20 civila. Jedanaest dana kasnije, u napadu visoke preciznosti uništeno je sedište srpske televizije u Beogradu. Poginulo je 16 radnika. Da li je TV-stanica koja je širila najnasilniju ratnu propagandu bila legitimna meta", pita se u članku za Velt Johan Althaus. A dodaje i da je „7. maja bomba pogodila kinesku ambasadu u Beogradu", da su tada „poginula tri novinara", a da su „SAD rekle da je to greška i platile finansijsku reparaciju".

„Pokretačka snaga ruske reakcije"

„Ograničeni vazdušni udari imali su za cilj da primoraju srpskog predsednika Slobodana Miloševića da prekine svoj agresivni kurs na Kosovu. To nije uspelo, uglavnom zbog Rusije", navodi „Velt".

„Odmah nakon što su vazdušni napadi počeli, ruski predsednik Boris Jeljcin, koji više nije bio u stanju da deluje zbog zavisnosti od alkohola, žestoko je kritikovao NATO. Moskva, rekao je, zadržava pravo da 'preduzme odgovarajuće mere, uključujući i vojne, za održavanje sopstvene i opšte evropske bezbednosti'. S obzirom na stvarne okolnosti, to je bilo potpuno smešno", ocenjuje nemački list.

„Jeljcin, međutim", kako se dodaje, „verovatno više i nije bio pokretačka snaga takve reakcije, već mršav čovek od jedva 47 godina koji je – teško da je to slučajno – 26. marta 1999. unapređen u sekretara Saveta bezbednosti Ruske Federacije, pored toga što je bio i šef ruske tajne službe FSB. Njegovo ime je: Vladimir Putin", zaključuje se u članku „Velta".

„Pravo na humanitarnu intervenciju"

„To nije bio običan rat. Njegove pristalice govorile su o 'humanitarnoj intervenciji' s ciljem da se okonča nasilno ugnjetavanje Kosovara od strane režima Slobodana Miloševića. U vazduhu je bila i ideja o 'promeni režima' u Beogradu", piše novinar švajcarskog lista „Noje Cirher cajtung"(NZZ) Andreas Ernst, koji već duži niz godina izveštava o događajima u regionu Zapadnog Balkana.

Danas, „25 godina kasnije, izraz 'humanitarna intervencija' zvuči čudno i strano. I zaista, on dolazi iz jednog drugog doba. Preduslov za taj rat bila je posebna istorijska konstelacija koja se može svesti na tri stvari: globalna politička dominacija SAD posle Hladnog rata, ideološki uticaj generacije 1968. u medijima i politici, i znaci upozorenja na genocid kao u Ruandi 1994. i Bosni 1995. godine", piše švajcarski list.

Bernar Kušner (2015)
Bernar Kušner (2015)Foto: picture-alliance/A. Barros

Podseća se da je pionir u tom pogledu bio Bernar Kušner. „Taj bivši komunista je 1970-ih i 1980-ih osnovao 'Lekare bez granica' i druge organizacije za medicinsku pomoć. Ali, on nije želeo samo da pomaže onima kojima je pomoć potrebna. Želeo je da se uključi u sukob mišljenja", piše autor članka.

„Prema medijski veštom 'francuskom doktoru', kršenja ljudskih prava su uvek početak humanitarnih katastrofa. Krajem 1980-ih, Kušner je razvio koncept 'droit d'ingérence humanitaire' – 'pravo na humanitarnu intervenciju'. Suverenitet države nije apsolutan, tvrdili su Kušner i njegove kolege. Ako postoje ozbiljna kršenja ljudskih prava u nekoj zemlji, akteri spolja imaju pravo da intervenišu", navodi list i podseća da su „tokom 1990-ih, mnogi zapadni mejnstrim-mediji usvojili taj stav, a za to su bili otvoreni i političari levog centra koji su tih godina došli na vlast: američki predsednik Bil Klinton (1993), britanski premijer Toni Bler (1997) i nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer (1998)."

„Za mnoge savremenike intervencija na Kosovu izgledala je kao prekretnica", navodi „Noje Cirher cajtung". „Toni Bler je to opisao kao trenutak u kojem se međunarodna zajednica po prvi put rukovodila vrednostima, a ne interesima. To je čak i tada izgledalo neverovatno."

„Odgovornost za zaštitu" postaje međunarodna norma

„Ipak, postojali su uticajni krugovi oko tadašnjeg generalnog sekretara UN Kofija Anana koji su ozbiljno tražili novu ravnotežu između državnog suvereniteta i dužnosti zaštite stanovništva. U prilog tome govorio je i duh vremena na prelazu dva milenijuma", piše švajcarski list.

„Tako se, nakon preliminarnog rada kanadske komisije, kao neobavezujuća norma međunarodnog prava pojavila 'odgovornost za zaštitu'. Ona predviđa da, ako neka država nije u stanju ili ne želi da zaštiti svoje stanovništvo od genocida, etničkog čišćenja ili drugih zločina protiv čovečnosti, onda zajednica država ima pravo da interveniše – čak i vojno ako je potrebno. Te mere, međutim, mora da odobri Savet bezbednosti UN", podseća „Noje Cirher cajtung".

„Obavezu zaštite usvojila je Generalna skupština UN 2005, ali je taj novi standard doživeo svoj faktički kraj samo šest godina kasnije" – nakon građanskog rata u Libiji 2011. i potonje zajedničke intervencije Britanaca, Francuza i Amerikanaca pod komandom NATO.

„Od tada se norma 'odgovornost za zaštitu' gotovo isključivo koristi kao izgovor za invaziju na stranu teritoriju", ocenjuje autor članka. „Predsednik Putin je još 2008. pominjao 'kosovski presedan' kada je poslao trupe u Gruziju da podrže separatiste u Južnoj Osetiji. Kremlj je i napad na Ukrajinu i okupaciju Krima 2014. pravdao 'zaštitom stanovništva od fašista u Kijevu'."

Zadatak koji Kušneru „nije legao"

„'Humanitarna intervencija' kao mera međunarodnog prava je nestala, jer je unipolarni trenutak okončan", ukazuje švajcarski novinar. „Već deset godina raste rivalstvo između velikih sila, koje se međusobno posmatraju s podozrenjem. Srednje sile, poput Indije, Saudijske Arabije i Turske, masovno se naoružavaju. Ujedinjene nacije su, kao svetska organizacija, nemoćne kao nikada do sada, a Savet bezbednosti je blokiran."

„A ni 1999. godine, po završetku kosovske intervencije, drveće nije poraslo u nebo", zaključuje se na kraju analize. „Na predlog Francuske, avangardista militantnog humanitarizma Bernar Kušner postao je prvi šef misije UN na Kosovu. Tamo je trebalo da formira upravu i uspostavi vladavinu prava. Ali, taj zadatak mu nije legao. Vratio se u Pariz posle samo godinu i po dana."

Pre 25 godina: NATO bombardovao Jugoslaviju